Iako kontinuirano svira više od 40 godina legendarni hrvatski bend Prljavo kazalište ima publiku svih generacija u cijelom regionu, ali i svijetu. Njihovi nastupi i dalje su događaji koje publika s nestrpljenjem iščekuje. Jer, svaki izlazak na binu Mladena Bodaleca, Jasenka Houre i društva, posebna je priča. Tu priču ispičali su nedavno u Podgorici u okviru Siti gruv festivala gdje su nastupili nakon tri decenije. Ipak, Podgoričanima se isplatilo da ih čekaju toliko jer su došli sa retrospektivom stvaralaštva i dobro poznatim hitovima. Iako nijesu tako često u Crnoj Gori, očito se popularnost Prljavaca prenosi s koljena na koljeno i svi u glas pjevaju „Crno-bijeli svijet”; „17 ti je godina tek”; „Moderna djevojka”; „Mi plešemo”; „Zaustavite zemlju”; „Sve je lako kad si mlad”; „Marina”; „Slaži mi”; „Ne zovi mama doktora”, „Tu noć kad si se udavala”, „Heroj ulice” i mnoge druge. I dalje ne prestaju sa stvaranjem novih hitova.
– Dosta je prošlo vremena od našeg poslednjeg albuma, zadnji studijski album je bio prije pet- šest godina i mi smo se polako zaželjeli rada u studiju. Tu je potrebna druga koncentracija emocija, i sami smo se uvjerili da ne možemo malo putovati, pa malo praviti pjesme. Odlučili smo da se posvetimo novom CD-u, tako da svečano mogu da obećam da sledeće godine izdajemo album, a kada će se to dogoditi ne znam. To će biti kad manje budemo svirali na terenu, da se sve što imamo realizuje u studiju – obećao je lider Prljavog kazališta Mladen Bodalec.
●Proslava jubileja 40 godina postojanja obilježena je svjetskom turnejom Evropa, Amerika, Australija. Koliko ste održali koncerata? Možete li izdvojiti neki posebno?
– Mi smo krenuli iz Osječke arene negdje u drugom mjesecu prošle godine. Poslije 20-25 godina smo bili na turneji po Australiji i prvi put na obali u Pertu, Adelajdu, Brizbejnu, pa Melburn, Sidnej, Kambera. Veliki je bio izazov za bend sa strane organizacije, ali s obzirom na to da nas dugo nije bilo tamo, dosta vremena je prošlo, publika se izmijenila, mladi svijet došao, pa da li će ljudi znati pjesme. Bili smo prijatno iznenađeni kada smo sve emocije iz prethodnih koncerata i turneja po Australiji uspjeli obnoviti, puno je došlo ljudi koji su prije 20-25 godina bili, a i došli su sa svojom već odraslom djecom i tako smo se svi zabavljali. Onda smo bili na dva mjeseca doma, potom smo krenuli na kanadsko-američku turneju gdje su isto odaziv publike i atmosfera na koncertima bili fantastični. Potom smo imali jedan veliki koncert u Zgrebu, budući da više nismo imali ambicije da radimo Dinamov stadion, pa smo imali jedan prelijep koncert u Londonu, Frankfurtu, Berlinu, Minhenu...
●U više od četiri decenije postojanja, život u koferima, bezbroj hitova, albuma. Šta vas sve ove godine motiviše i daje snagu da istrajete?
– To je ljubav prije svega prema muzici, nas nije estrada napravila, mi smo klinci koji su krenuli sa ulice, sa nekim emocijama koje smo pronašli u tom muzičkom svijetu. Zvijezde su se poklopile i bend je svih ovih godina zato i opstao. Mogu potvrditi da i dan danas se sa jednakom strašću penjemo na binu kao što je to bilo i davnih dana. Godine su ostavile trag i u kosi i u tijelu, ali mi nastojimo da se to ne primijeti, a energija koju imamo borimo se, iz večeri u veče, da ne fali što je obilježje benda i prema tome svi se dobro zabavljamo.
●Sve ove godine ste svirali rok muziku, da li ste nekada pokušali da eksperimentišete sa žanrovima?
– Bila je jedna pjesma sa tamburaškim sastavom „Uzalud vam trud svirči” se zvala prije više od 35 godina. To je na ploči Prljavog kazališta bilo, ali nismo mi nešto koketirali sa tamburama, nego smo pozvali bend koji je to odradio. Bilo nam je prebacivano kako rokenrol pa tambure, ali nikad mi nismo odstupali od prepoznatljivog rukopisa Prljavog kazališta. Nismo mi nekakvi gutači vatre, plamena, nemamo obnažene plesačice, sve sam to doživljavao kao nešto kad nestane inspiracije za dobru pjesmu onda mora sve to nadomjestiti nekim drugim stvarima. Danas je jedan rokenrol koncert više od same muzike, tu mora biti scena, mora biti napeto, moraš imati uvod, kulminaciju i nekakav finiš. Prema tome po tom principu su koncerti napravljeni i mi se držimo toga i nastojimo da zadržimo pažnju publike.
●Ono što su Roligstonsi u Americi to ste vi u Evropi. Da li vas to poređenje opterećuje ili obavezuje?
– Svako ko kroči na scenu ide polako za njima, pa koliko ko dosegne. Mi smo više od 40 godina na sceni i to je broj koji ne želimo posebno isticati jer je zastrašujuć. Koliko respektabilan broj godina toliko i zastrašujuć. Drago nam je da možemo podijeliti emocije sa publikom jer to je ono što ostaje.
D.Lj.

---